Slatina … nekada

Na prostoru gdje se planina Papuk spušta u nizinu slavonske Podravine te nastavlja prema rijeci Dravi ljudi su od davnina pronalazili mjesto prebivanja. Papuk kao izvor drvne sirovine, biljnog i životinjskog svijeta na jugu, Panonska ravnica kao plodna ravan u sredini te rijeka Drava u ulozi sigurnosne barijere na sjeveru čovjeku su pružale sve što mu je bilo potrebno – hranu i sigurnost. Sa sjevera i juga omeđen, ali zato s istoka i zapada otvoren, ovaj je prostor čovjeku oduvijek bio zanimljiv.

Prapovijesna, antička i srednjovjekovna nalazišta, a posebno nalazišta groblja iz kasnog brončanog i srednjeg željeznog doba, svjedoče o posebnosti kraja koji je do danas neprekidno naseljavan.

Burnu je povijest pisao ovaj kraj, a u njegovom rukopisu svoje mjesto našla je i Slatina. Izgrađena na čvrstim povijesnim temeljima različitih skupina naroda, na temeljima važnog rimskog Marinianisa, po prvi je puta spomenut, 1. rujna 1297. godine, njen današnji naziv u mađarskoj inačici – Zalathnuk i zapisan rukom zagrebačkog biskupa Mihovila. Današnja Slatina bila je gospodarsko dobro zagrebačke biskupije, pa biskupijsko trgovište, potom maleni srednjovijekovni gradić s podgrađem te utvrđeni grad koji je dugo odolijevao napadima Osmanlija da bi 1544. pao pod njihovu vlast. Kasnije je Slatina bila u vlasništvu i pod upravom različitih banova, grofova i knezova, najpoznatiji barun Pejačević, njemački knez Schaumburg-Lippe te grof Drašković.Upravo su plemićke obitelji zacrtale smjer razvoja Slatine u obrtničko, trgovačko i gospodarsko središte.